Krilat. A rat...

Savetna

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:27

 

 

O, stasito sunce, sijaj za trenutak,

u buducnost svoje zrake ne odvodi,

jer ziveti neces kad metnes u kutak

sto sadasnjost kratka kroz momenat zgodi.

 

Tad ziveti neces vec ces zivotarit

i usnices snove sto se cine svesnim.

Iluzijom mis'o svoju ces pokvarit'

i srce ces svoje naciniti tesnim.

 

Ko u klancu kobnom, Termopilskom, davnom,

Persijanci gordi, sve pretesni sebi,

slomice se nedra tvoja kao kanon

kog glasovi gromki ispevali ne bi.

 

Ironija lezi u tome sto ti ces

za se, da si budno, misliti i dalje,

a zivot ce kao po nalogu boga

mesto punog tebe ostaviti tralje.


Idiot

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:26

 

 

U zanosu,

raspojasan, bled,

nalik kockaru koji gubi,

hvatao sam ti poglede,

sebično i besciljno,

zavisno i... podlo.

Trazio sam tamnicu za tebe

a ni vrata ni ključa nije bilo...

Plešući slobodno i naivno

volela si me bez mog znanja...

 

Kakav sam idiot bio...


Zima u Makedonskoj

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:26

 

 

Da li znas, slatka devojcice,

koliko Beograd lep je

iskrama prekriven belim?

Nalik ocima blede lepotice

na mesecini sto stoji, sija on,

hladan, dostojanstven,

veliki, beo,

uzvisen, beo...

Najlepsi...beo...

Politika i...

Ona...


Ja biram lepotu!

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:24

 

 

Obeznanjen, nekoć, od crvena,

stajao sam s jednom mišlju sitnom;

Znao sam da svi psi laju s pravom,

al da ljudi laju, o nebitnom,

tome prava nikad nisam dao.

 

No, da ne bih tu detaljisao,

da nastavim gde s pesmama stadoh...

 

Znam, biće mi žao

što kraj puta u bespuće hrlim

i što živim nalik kakvoj seni...

...A mogo sam inženjer da budem

i da dragu od pristojnih grlim,

te da miraz prebogati imam

a da trunke sebe nisam dao...

 

A šta ide meni?

 

Da prespavam da bi sutra mreo?

Raskomadan, a srećan za mnjenje,

da robujem robotskom životu.

A kad snaga pod stenama splasne

da ne pružam ruke za kamenje

i za sreću, nego za "dobrotu".

Ja tim putem poći ne bih smeo.

 

Da prespavam da bi sutra mreo...

 

Ja biram lepotu!


Zapitaj se nekad...

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:24

 

 

Gde je bio pogled tvoj

kad sam ga, sumanut tražio

po ovozemaljskoj tami?

 

Gde se krila reč tvoja

kad sam želeo

da mi uho miluje i para?

 

Čemu, posle svega

opet bura,

vali punu žara?

 

I zašto na kraju

svi ostaju

sami?


Peščani sat

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:23

 

 

Ne teče,

ne otkucava,

ne traje no

trajanje odbrojava.

 

Nemi posmatrač

uvek tu...

Samo kruži,

klizi

i ponavlja se

nalik

senilnom starcu

il kakvom

papagaju.

 

Svako buduće

već je bilo

i svako prošlo

opet će biti.

 

Mali od palube

okreće li, okreće

te pesak u pesak

pretače.

 

I samo pesak ostaje...


Baška

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:23

Raskomadan...

Obnevidela me, razumila,

pa kroz maglu vidim...

Džezva na tek ofarbanoj "kraljici"

i šećerna ćasa na astalu...

Dedin džepni amanet otkucava glasno...

Miris tamjana svesti me...

Al, obnevidela me

te mi tih februar

i topla zima.

A toplije pamtim.

Voda vri.


Podsećaj

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:22

 

 

Kako da joj zaboravim ime

kad me svakog dana šiba košava

a košava je dolepršala meni...

 

Kako da joj zaboravim usne

kad me uvek trema onemoća

pred imenom njenim koje mnoge nose...

 

Kako da se skrijem od zlatane kose

kad mi starac sitni što tapka po "Knezu"

ponudi mimozu...

Uvek pocrvenim.

 

Od njenoga lica, ruž'nih jagodica

kad mi cigančica u tom istom "Knezu"

utrpava ružu

ne umem da bežim.

 

Kad tambure slušam svaka mi je žica

ko da ona peva...

Te muziku volim, te muziku mrzim.

 

Grlata dživdžanka ili šumska ševa...

 

Kakvo ime tomu trenu nadenuti

kad me omađija, ti veštice mila?

Da l trenutkom kratke sreće da ga zovem?

Il lažljivim snima što si zausnila?

 

S ramena ti beharala svila...

 

 

Te muziku volim, te muziku mrzim...


Ciganska

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:20

 

 

Na dlanove kastanjete

a daire oko struka

te zanjiši

te zapleši

te zaigraj

te poleti

raspameti

i razuzdaj

razuzdana amazonko

pokretima histrionskim

sve što gleda u te sad

 

Ne podiži suknje više

makar čergu plam odneo

zrna graha sad rasturi

il mi u dlan gledaj znojni

sa njega mi brazde zbiraj

te mi gataj

te razgataj

za me misli

i razbiraj

 

Aljine ti od satena

vetar kosi

plamen prži

garne kose

raspiruje

rzanj konja

vezanijeh

raspasana divljakušo

igračice svih vremena

violina nek te nosi

nek ukroti noge vitke

noge žarne

noge bose

što miluju nežno zemlju

zemlju vatrom obasjanu.


Igrajmo se mačke i miša... Ili ne?

Samo reči varljive... — Autor hartofilax @ 16:08

  Sa prozora sobice u studentskom domu, izvlačeći cigaretu za laku noć, bacih pogled na malu trvnatu površinu. Zanimljiv prizor. Palim... Povukoh dim... Mačka, siva ko ćutnja i bela ko slez, opazila plen. Šunja se oprezno, gotovo da ne dotiče podlogu, čini mi se da je voda ispod, opet bi bez po muke šetala. Zastade na trenutak, onda jurnu i zgrabi žrtvu. Pa je pusti, pa opet zgrabi nonšalantno i baci je zubima pedalj-dva od tla. Miš tresnu o zemlju pa u trk. Opet ga uhvati. Pa pusti. On opet u trk, al opet ga dočekaše njene kandže. Mlatnu ga šapom... Jednom... Pa još jednom. Miš opet u trk, ona za njim, zgrabi ga, pa opet baci. Vrti se oko njega, a on kukavac nikako da umakne. Mlatnu ga opet šapom i pusti... Opruži se i poče da prede. Nikad nisam voleo mačke... Gasim...

  Ta antička demokratija je zaista bila jedan sjajan poredak. Svako je u toj priči imao pravo da priča, da predlaže, da bira i odlučuje ("svako" - mislim na sve slobodne građane a to nisu bili žene, robovi i najamni radnici). Mora da su ti slobodni i tad bili u manjini...

  Učeni i obrazovani su se starali o svemu onom o čemu neuki nisu mogli i takvo drustvo je funkcionisalo. Robovi šljakali za učene koji su u dokolici smišljali prava rešenja i nove ideje. Moglo im se. Pitanje je kakvu bi statistiku dobili da je nekim slučajem, nekako, tada, sprovedena anketa međ robovima i radnicima o tome da li je njima poredak bio sjajan. Žene su sigurno bile nezadovoljne. One su uvek takve, rođene nezadovoljne; vrednije i ambicioznije.

  Zaista, pristao bih oberučke još danas na ulogu roba il robota, teglio bih šta god trebalo i dokle god trebalo, samo da postoji mali nagoveštaj boljeg, samo da postoji bar neka dobra ideja ili rešenje za sranje u kom se nalazimo, al, il sam oslepeo pa ne vidim il nisam pametan pa ne razbiram... Zapravo, ne bih sada da ulazim u to, ovo pišem kako bih vam skrenuo pažnju na drugu pojavu, svugde i sve češće prisutnu a čiji je uzrok baš demokratija koja je sebi prišljamčila prefiks "kvazi-" i sve ga suptilnije i smislenije pripaja i prisvaja, a nije joj nužda to činiti. Do sada je bilo dirigenata i muzičara koji sviraju kako štapić kaže pa makar i pogrešno kazivao (a opet bi na kraju bivalo da su svi konji pravo vezani), al sad je demokratija svakom po štapić napravila pa svi mašu izigravajući vođe orkest(a)ra al krto drvo lako se lomi, te, umesto da glavnuju ponajpre glavonjama bivaju jer im mesta nisu tu gde glave zabijaju.

  Uplovili smo u vrlo neukusno more mišljenja i mislilaca, mudraca i visprenjaka. Hrpa je mislilaca koji misle a ne smišljaju, mudraca koji mudruju a ne nose mudrost, visprenih koji se sapliću o sopstvene tuđe reči. I onda se javlja problem kako neposlušati sve te mnogobrojne lakrdijaše a čuti i pratiti one velike i vredne. Kako čoveku (takva mu priroda), sve lako postaje navika, navika mu je postalo i ne slušati druge kako bi trebalo. Previše pažnje dajući na svoj pogled uperen u govornika propuštamo bit reči koje ovaj izgovara; ne dopiru nam do ušiju neg do očiju, a od vida je tu slaba fajda. I sve dok tako bude, a nije davno počelo bivati, slane vode će biti sve više a velikih riba sve manje i samo će voda u uši ulaziti, a slano kad se skori ispirati nije prijatno.

Tijosavljević Stefan


Powered by blog.rs