Krilat. A rat...

16 Nov, 2013

Ne umijem ti kazati...

Samo reči varljive... — Autor hartofilax @ 20:13

 

 

         Pričao mi jedan čovek...   

 

         Prije neg' sam je sreo znao sam samo dvije cure koje su nosile njezino ime. Ni jednu od te dvije nisam volio, a ne bih ni da su se kako drugojačije zvale. Kad sam nju sreo, zavolio sam i one dvije koje do tad nisam volio. Ne umijem ti kazati što, al' tako ti je bilo. A nakon što sam je zavolio, pa i one dvije potom, počeo sam sretati sve više cura sa istijem imenom, te se i razgovarati s' njima. Opet ti ne umijem kazati što, al' sve sam ih volio. Ne onako k'o ovu zbog koje sam sve ostale zavolio, al mi bilo lijepo biti uz njezino ime. Valjda je naka sila svevišnja to tako uredila da me nije htjela otrgnut' od imena njezina, te sam vječito bio kraj nje a da ona to nije ni slutila. Sve je meni odma' bilo bistro k'o planinski izvor no nisam umio razabrati što l' mi to ime ova sila gura preda nos. Nisam ti kaz'o da je bila zatrovana nakim vjerovanjima narodskijem, te i mene zatrova, te ti i ja sad sve pripisujem ovom odozgo, il' kojekak´im drugim ko zna odakle avetima, a do nje nisam taki bio. Seljaci mi kazivahu da sam se premetno na pogrešnu stranu, a ja im ne vjerovah k'o što im i sad ne vjerujem, kol'ko god oni pravo i u dobroj volji kazivali. Vele, mani se đeteta, ne umije ti ona ništa. A bilo je ljeto, i tako je lijepo umjela ćutati i igrati se svakojakijem cvjetovima i latima da mi padalo milo gledati je taku, zaigranu u se. Opet ti ne umijem kazati što, al' naka me dragost obuzimaše kad god je ugledam. No, da rabota bude gora, kako vrijeme iđaše, počeh i drugijema davati njezino ime. Da l' svakoj nešto njezino odista pristajaše, il' ja gledah u svakoj nju, opet ti ne umijem kazati, neg' ja, kad god đe vidim kako se koja nepoznata poigrava sa cvijećem, ja je zvah po njojzi, i onu što se smijaše kakoj šali, ja zvah po njojzi, i onu što hodi ko ova moja, i onu što se ražljuti na sitnicu, sve po njojzi. I tako ti se svo moje bivanje na ovome svijetu na njezino ime sabra.

         A kasnije i sam povjerovah da se nije isticala ni po kojemu od dobrog: ni po ljepoti, ni po znanju, ni po porijeklu. I opet ti ne umijem jasno kazati kako me omađija, do da ti velim, u što i sam povjerovah, da je kake čini i magije bacila na me te me orobila sobom. Sve sam ti babe gatare po okolnijem selima obišo i silne novce dao ne bi li mi šta pomogle i odagnale čemer iz mene, no uludo troših vrijeme i bacah novce. Ona uvijek ostajaše tu kraj srca il' u njem', no ni to ti ne umijem razabrati. Sve mi preteško bijaše da sjedim dokon te sam izmišljo svakojake poslove i cijele dane provodio samo da pobjegnem oda nje i oda se. Tako, kad nagrnu zima, posla nema, ne da se ni izmislit', propih se. Svaku veče sam ti iš'o u seosku birtiju, dole kraj Jovova ambara đe krijeće ljeskovina, te sam zorinje svijetlo dočekivo i isprać'o k'o đavolji kmet, nikad nasmijan, nikad od srca. A rakija mi se bijaše usladila. Ja l' zbog toga što p'jan stalno mišljah o njoj trezveno, ja l' što vječito bi naroda oko mene, te mi zboriti s njime bilo isto što i bježati oda nje, ni to ti ne umijem kazati pravo.

          Tako mi ode zima ni u šta, pa i cijela godina. Onda još jedna. Nijesam ti više izmišljo i tražio da radim šta. Ni one poslove koje sam mor'o obavit' za se, nisam završav'o, no ostavljo da čuče. Mater ostarjela, iz kuće iziđe samo kad grane sunce da pod bijelijem svodom izmerači kavu... A ja, 'ajvan, ni prstom da maknem. Kako sam joj smio od srama na oči izići, ne znam. Da me ijednom prekorila lakše bi mi sade bilo. No, ona ćutaše, gledajući kako propadam, ja l' zbog toga što nije smjela šta kazati, ja l' što me bolje razumila neg' ja sam, ni to ti ne umijem jasno reći.

         Kako prođe ona zima kad se propih, pa i one dvije godine, u istoj onoj birtiji dole kraj Jovova ambara, đe krijeće ljeskovina, počeh ti se kartati, ja l' zbog rakije, ja l' zbog dokolice, ja l' zbog nje, ne umijem ti kazati, te ti vidi pa sam izaberi šta voliš, meni sve isto. Polako počeh gubiti i ono malo što mi je ostalo. Mater preseli ovom gore, ja l' od tuge i brige za me, ja l' od starosti, opet sam uzmi šta ti ljepše, ja ti ne umijem kazati. Nijesam je ni dostojno ispratio, a već sam počeo seći ono malo šume što je ostalo iza oca. Rakiju ne ostavih, al' se još jednom đavolu odadoh, te sam ti opet zorinje svijetlo dočekiv'o. Za divno čudo, nikad se nijesam ražljutio il' poveselio, ni kad sam dobio ni kad sam gubio. Samo, kad god bi' dobio šta, seć'o sam se svih koje su nosile njezino ime, a kad bi mi uzimali ono što sam na astal stavlj'o, ona bi mi dolazila u pamet, uvijek isto odevena, kose razbacane, ozbiljna izraza. K'o da je silazila s neke visine kojoj nije bilo kraja, i kol'ko god da je silazila, vječito je bila gore, te sam se mor'o nebu okretati da je vidim. Prođoše još dvije godine... Ostade mi samo kuća. Da me pitaš jesam li je odista volio, ne bi' ti ni sad umio kazati. A eto, opet sam ovde, u birtiji kraj Jovova ambara. Opet p'jan... Kad iziđeš, lijevo ti je ona ljeskovina.


Komentari


Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me

Powered by blog.rs