Krilat. A rat...

         Pričao mi jedan čovek...   

         Prije neg' sam je sreo znao sam samo dvije cure koje su nosile njezino ime. Ni jednu od te dvije nisam volio, a ne bih ni da su se kako drugojačije zvale. Kad sam nju sreo, zavolio sam i one dvije koje do tad nisam volio. Ne umijem ti kazati što, al' tako ti je bilo. A nakon što sam je zavolio, pa i one dvije potom, počeo sam sretati sve više cura sa istijem imenom, te se i razgovarati s' njima. Opet ti ne umijem kazati što, al' sve sam ih volio. Ne onako k'o ovu zbog koje sam sve ostale zavolio, al mi bilo lijepo biti uz njezino ime. Valjda je naka sila svevišnja to tako uredila da me nije htjela otrgnut' od imena njezina, te sam vječito bio kraj nje a da ona to nije ni slutila. Sve je meni odma' bilo bistro k'o planinski izvor no nisam umio razabrati što l' mi to ime ova sila gura preda nos. Nisam ti kaz'o da je bila zatrovana nakim vjerovanjima narodskijem, te i mene zatrova, te ti i ja sad sve pripisujem ovom odozgo, il' kojekak´im drugim ko zna odakle avetima, a do nje nisam taki bio. Seljaci mi kazivahu da sam se premetno na pogrešnu stranu, a ja im ne vjerovah k'o što im i sad ne vjerujem, kol'ko god oni pravo i u dobroj volji kazivali. Vele, mani se đeteta, ne umije ti ona ništa. A bilo je ljeto, i tako je lijepo umjela ćutati i igrati se svakojakijem cvjetovima i latima da mi padalo milo gledati je taku, zaigranu u se. Opet ti ne umijem kazati što, al' naka me dragost obuzimaše kad god je ugledam. No, da rabota bude gora, kako vrijeme iđaše, počeh i drugijema davati njezino ime. Da l' svakoj nešto njezino odista pristajaše, il' ja gledah u svakoj nju, opet ti ne umijem kazati, neg' ja, kad god đe vidim kako se koja nepoznata poigrava sa cvijećem, ja je zvah po njojzi, i onu što se smijaše kakoj šali, ja zvah po njojzi, i onu što hodi ko ova moja, i onu što se ražljuti na sitnicu, sve po njojzi. I tako ti se svo moje bivanje na ovome svijetu na njezino ime sabra.

         A kasnije i sam povjerovah da se nije isticala ni po kojemu od dobrog: ni po ljepoti, ni po znanju, ni po porijeklu. I opet ti ne umijem jasno kazati kako me omađija, do da ti velim, u što i sam povjerovah, da je kake čini i magije bacila na me te me orobila sobom. Sve sam ti babe gatare po okolnijem selima obišo i silne novce dao ne bi li mi šta pomogle i odagnale čemer iz mene, no uludo troših vrijeme i bacah novce. Ona uvijek ostajaše tu kraj srca il' u njem', no ni to ti ne umijem razabrati. Sve mi preteško bijaše da sjedim dokon te sam izmišljo svakojake poslove i cijele dane provodio samo da pobjegnem oda nje i oda se. Tako, kad nagrnu zima, posla nema, ne da se ni izmislit', propih se. Svaku veče sam ti iš'o u seosku birtiju, dole kraj Jovova ambara đe krijeće ljeskovina, te sam zorinje svijetlo dočekivo i isprać'o k'o đavolji kmet, nikad nasmijan, nikad od srca. A rakija mi se bijaše usladila. Ja l' zbog toga što p'jan stalno mišljah o njoj trezveno, ja l' što vječito bi naroda oko mene, te mi zboriti s njime bilo isto što i bježati oda nje, ni to ti ne umijem kazati pravo.

          Tako mi ode zima ni u šta, pa i cijela godina. Onda još jedna. Nijesam ti više izmišljo i tražio da radim šta. Ni one poslove koje sam mor'o obavit' za se, nisam završav'o, no ostavljo da čuče. Mater ostarjela, iz kuće iziđe samo kad grane sunce da pod bijelijem svodom izmerači kavu... A ja, 'ajvan, ni prstom da maknem. Kako sam joj smio od srama na oči izići, ne znam. Da me ijednom prekorila lakše bi mi sade bilo. No, ona ćutaše, gledajući kako propadam, ja l' zbog toga što nije smjela šta kazati, ja l' što me bolje razumila neg' ja sam, ni to ti ne umijem jasno reći.

         Kako prođe ona zima kad se propih, pa i one dvije godine, u istoj onoj birtiji dole kraj Jovova ambara, đe krijeće ljeskovina, počeh ti se kartati, ja l' zbog rakije, ja l' zbog dokolice, ja l' zbog nje, ne umijem ti kazati, te ti vidi pa sam izaberi šta voliš, meni sve isto. Polako počeh gubiti i ono malo što mi je ostalo. Mater preseli ovom gore, ja l' od tuge i brige za me, ja l' od starosti, opet sam uzmi šta ti ljepše, ja ti ne umijem kazati. Nijesam je ni dostojno ispratio, a već sam počeo seći ono malo šume što je ostalo iza oca. Rakiju ne ostavih, al' se još jednom đavolu odadoh, te sam ti opet zorinje svijetlo dočekiv'o. Za divno čudo, nikad se nijesam ražljutio il' poveselio, ni kad sam dobio ni kad sam gubio. Samo, kad god bi' dobio šta, seć'o sam se svih koje su nosile njezino ime, a kad bi mi uzimali ono što sam na astal stavlj'o, ona bi mi dolazila u pamet, uvijek isto odevena, kose razbacane, ozbiljna izraza. K'o da je silazila s neke visine kojoj nije bilo kraja, i kol'ko god da je silazila, vječito je bila gore, te sam se mor'o nebu okretati da je vidim. Prođoše još dvije godine... Ostade mi samo kuća. Da me pitaš jesam li je odista volio, ne bi' ti ni sad umio kazati. A eto, opet sam ovde, u birtiji kraj Jovova ambara. Opet p'jan... Kad iziđeš, lijevo ti je ona ljeskovina.

           Ne znam ti koje je godine bilo kade odosmo iz dedine kuće u našu. Ja dijete, ne znam kolko sam ljeta imo, jerbo bi sade znao da ti velim i koje je godine bilo kad upoznah maloga Jovicu tu u novom komšiluku. Tu je kraj kuće izbijo naki izvor ladne vode, ladne ko babove oči kad nalokan dođe kući a mater mu počne pridikovati... (Ih, a i veliki komšiluk bio, svega tri kuće).

            Imo je Jovica više od mene ljeta, al bio sitan, sitan, nije ga bilo do ograde one Milove od metar i po. Nako, imo neke obrve mrke, guste, povazdan nakostriješene, i ko avet mi djelovo tad, te sam sve bježo od njega kad bi ga đe vidio. Vele mi, kad smo doselili, nemoj s njime, ono ti je probisvjet da ga nema nadaleko. Ja šta ću, dijete ko dijete, nisam smio ni pomisliti da se zaigram s njime. Nego, eto ti vraga, trevih ga jedan dan kraj škole, na livadi đe smo ćerali loptu, ja kreno kući a on od kuće. On me nešto ko zadirkiva, ja ćuti pa ćuti. Vide on da sam se prestrašio pa poče lijepo govoriti sa mnom. Progovorih i ja, i tako ti se mi na brzinu združismo te odosmo da se loptamo.

            Videh ja da su mene lagali ovi moji, ko no, pametniji od mene, pa Jovica vaki, pa Jovica naki. A dobar je bio mali Jovica, jok probisvjet. Ono jes vječito je bio ko muva bez glave, nisi ga mogo na mjesto ustaviti, al pitome naravi je bio. I malo po malo, kako se počesmo družiti, dođe i do toga da se nismo razdvajali. Povazdan bejasmo zajedno. Vječito smo pravili zijane po selu te i ja iziđoh na loš glas međ drugom đecom, kojoj su njihovi oci i materi, izgleda, o Jovici, govorili isto što i meni moji kad se preselismo. No, ja samo s njime i ni skim više. Tako ti ga ja i zavoljeh.

            Kako se završi škola, on sa babom ode u varoš kod neke familije. Nemade ga dva meseca, te sam ti se dosađivo ko nikad do tad. Kad se vrati, ko da i nije. Nisi ga mogo ufatiti pa to ti je. On ufursatio, da l je u kako ajvansko društvo tamo bio uletio te se okreno naopačke, ne moš da poznaš malog Jovicu. Danju ne izlazi niđe, samo noću. Stari Kile iz zadruge ga svaku noć pred zatvaranje viđo kako se šeta okolo, te nešto gleda, te trči, pa opet gleda, a sve lijepo odeven, ko da je na kaku igranku kreno. E, a Kile veseli, svaku noć mu po neki slatkiš ostavljo na stepenicama, mislio, ovaj došo da izmoli slatkiše, a izjutra kad dođe ono slatkiš đe ga i ostavio, te se vazda iščuđavo što li to ovaj kruži oko zadruge. Al vispren je bio mali Jovica, te vidio da Kile ne zatvara pendžere kako valja, te ti je svaku noć ulazio u magacin i pio sokova i jeo slatkiša. I nije ti to sve, još je i mjenjo ostavljenu mu poslasticu. Ako Kile ostavi bonbon, on to uzme a ostavi kaki kolač na stepeništu te se ovaj sve čudio šta se zbiva, al sve viko: ˝Ih ma možda sam ja u žurbi premetno te ko zna šta sam ostavio.˝ Još je, kad Kile prestade da ostavlja slatkiše, Jovica opet iznosio po koju poslasticu, a ovaj opet ništa. Nismo se više družili ko prije al mi je uvjek donosio kojekake zanimacije, što slane, što slatke. A meni krivo bilo što me nikad ne zove u zijan te sam se ljutio i prebacivo mu često. Cijela godina tako prođe, on se najede i napi ko nikad do tad, a i ja s njime. Tako ti mali Jovica završi školu u selu.

            Kad je bilo da se krene na kaki zanat on jok, oće u varoš. Šta će, babo ga posla tamo jerbo mu u selu nije ni za šta bio: nit je šta mogo raditi nit škole tu nastaviti.  Ode mali Jovica te odsjede kod onih rođaka kod kojih je i ljeti išo. Ne znam ni u kaku ti je školu kreno, al sam čuo da je uvjek bio u crkvi varoškoj danju, a noću zvjero po varoši. Dok je u magacinu ˝radio˝ nije ni pare uzimo, znao je on da će se to u selu brzo pročuti i saznati, al se u varoši navadio na novce, valjda zato što ih nije ni imo, te je danju skido s ikona i ko zna đe je trošio il sakrivo, a noću haro po dućanima. Svakom je znao đe je rupa, pa se uvuče oprezno i pokupi taman kolko da se ne primeti a da njemu dosta bude. I tako godinama. Opet je Jovica mudro razbiro, te je vazda pomago oko crkvenijeh poslova, i odista, tu se nije štedio. Ko zna, možda mu je ono što je tamanio sa ikona po pravdi boga i pripadalo, premda je bio prvi na tapetu kad je šta trebalo kojemu od popova. I kad se avlija crkvena uređivala zvali su Jovicu, i kad se drva za konak cjepala i slagala, opet Jovicu, i kad se zvonik gradio, kraj majstora prvi bio Jovica i tako u nedogled.

            Dođe jedne jeseni novi, mlad pop u varoš, naočit, vele, bio je najlepši i najpoželjniji u cijeloj parohiji. Mali Jovica, vječito uposlen, vredan, rad da pomogne i kad treba i kad ne treba, priraste mu brzo za srce. Doduše, nije prestajo ˝ljubiti˝ ikone i ˝čistiti˝ dućane, al nek mu je oprošteno od boga. Taki ti je bio Jovica, nisi mogo a da ga ne zavoliš, valjda ga je tako i ovaj odozgo vidio. Pop, videvši da je mali dobre duše, ražali se te ga pozva u svoj dom, a onda i posla na nake škole crkvene il zanat crkveni, meni to sve isto, ja l škola, ja l zanat; vjera se po tomu ne mjeri a šta je od ovo dvoje bilo, pak, vjera je morala pokazati. Ode mali Jovica te se nauči da popuje i kako nađe ženu, odma ga staviše u seosku službu, tamo đe je i odrasto. Tad preinači ime u Pajsije.

           E da znate kaka je to duša od popa bila. Kad god đe ima da se šta radi on se nudio, a ljudi, kako da ga odbiju, ne ide da popa ne poslušaju, te ga, kad bi im štagod pomogo, darivaše ko nikog. Tako bi mali Jovica išo od domaćina do domaćina kad nije bilo lliturgija i opela i za tri žulja il prljave ruke od malo posla dobio glave šećera, pečena jagnjad, kese jaja a, najposle, i novce. A i ljudi, mišljahu da darivaju boga a jok popa, te im ne bi teško da izdvoje štogod, ma kolki bili siromasi. Više nije smico sa ikona, sad ih je doslovce ljubio, jer sve sa njih bijaše njegovo, al je gledo i prezo da neko njemu ne skine šta od novaca. Još se navadio te išo i pomago samo onim imućnijim gazdinstvima. Vele, u to vreme dok je on službovo, ljudi su dolazilu u crkvu više nego ikad. Biće da su od boga tražili nešto za uzvrat zbog silnih onijeh darova koje su utrpavali malom Jovici. Al boga niđe, ni da se oglasi ni da se pomoli. Jedne godine udari taka suša da pomori sve što bi na zemlji i pod njom, te se ljudi ražljutiše, prestadoše da idu na liturgije, da daruju malog Jovicu, da se mole i kliču. Nesretan, zbog toga, a u božje ime, mali Jovica sad sve preuze na sebe, te je za sarane i krštenja više uzimo no iko. Nije to bilo mnogo, samo kolko je njemu bilo dovoljno. Narod kukavni, nema ni za kruha nema ni za graha, prestade i da krštava đecu i da popa zove na opelo. Te godine i avlija zarasla u korovinu, crkva vječito prazna, ko da se nakrivila na jednu stranu, a zvonik pjevaše samo za velike praznike, reda radi. Svi iz sela se tade naprasno sjetiše njegovih dečačkijeh nestašluka te se pustiše glasine da je nikaki čovek, da nikad za crkve nije bio, da ne more bez oca popa sin pop postati i tako sve dok ne dođe sljedeća godina... Kako sljedeća godina bijaše rodna, opet se sve vrati na isto, samo ˝cijena˝ sarana i krštenja ostade ista. Nije zato što Jovica ne htede da vrati na pređašnje, neg sve poskupilo u zadruzi te se drukče nije moglo izići na kraj s vremenom. Opet narod pohrli u crkvu i opet poče darivati popa koječime te malome bi raj na zemlji. Na nebo mu se nije išlo iako bijaše zagazio u osamdesete. Al, desi se da, vraćajući se iz varoši, krenu nevreme i oluja, ko kaki zli usud. Starci pričahu da veće i gore nisu zapamtili od kad su postali. Mali Jovica, šta će, kud će, sakri se pod neki hrast ne bi li sačeko da nevreme stane, al eto ti čuda. Sinu munja te grom ubi popa. Samo su mu opanke našli istopljene.

           A duša od popa je bio mali Jovica. Nikad nije uzimo ništa više od onog što su mu davali i što je bio red. Taman onolko kolko je njemu dovoljno bilo.

           Sretoh pobra jednoga starog, te mi veli da ga je vidio dva dana prije nego ga grom ubi. Rekoh mu da ga se sjećam samo iz djetinjijeh dana, da se sjećam da je bio do vrha one Milove ograde od metar i po, i da smo zijane tad zajedno pravili po selu, i da sam ga volio ko brata, a ovaj veli kako nije mnogo porasto, svega deset santima. Veli, bio je duša od popa, nikad mnogo nije uzimo, samo kolko mu je bilo dovoljno... Zato ga, veli, bog i uze sebi. A i vrijeme mu je bilo.

Sa tavana i ormara

prašnjavih i iscrtanih

pauk-mrežom, u tintaru

ušunjaš se kao čedo

preplašeno snom o smrti

u postelju roditeljsku.

Okovratiš, okostrukaš,

pa mi pevaš o ćutanju.

Ko puckavi dim cigare,

ko kad sipi po oluku,

kao vatra kada tinja,

kao kafa i novine,

kao plaža i ko Fjodor,

ko Magaza kad je fajront,

kao Šopot kad miriše,

ko kad diše, uspavana…

Ko te u spas nije zvao

taj zbog buke nije gin’o.

Znam te dobro, i dobro me znaš.

Tinjam tiho, promućurno, vešto.

Ja sam Neron, i kad želim nešto

spalim sve do temelja. Kad daš

pola sebe na doboš da ide,

nek pola te ostane da žanje

plod savesti – olovno kajanje

od kog će i ožiljci da bride.

Promuklo ćeš ponavljati reči:

„Sve je dobro dok ljudi ne vide,

sve je dobro dok me se ne stide“.

Bol od mene preteško se leči.

A na koncu kad ostaneš sam

i kad srce prestane da plamti,

seti me se i dobro zapamti,

znaš me dobro, i dobro te znam.

I ovog puta

kasnim sa isporukom

protraćenih misli...

A kako su mi samo

velike izgledale.

(Kad god su me

proglasili talentom,

obavezno sam propao)

Jer nas su iz

utroba izvadili

da bi nas u

pakleni oganj bacili,

na poluostrvo

nikad uspostavljene

hijerarhije nejednakosti

drugova,

jednakih po

tradicionalno nam

usadjenom preziru

prema sebi sličnim.

Na našem poluostrvu

u modi je

život zvati kurvom

a neznanje

privilegijom;

luksuzom

moždanih konstitucija

sivih masa

glasačkih listova.

Koliko iščitavanja

istih istorija

garantuje

da ćemo bar

zadržati

kratkotrajno pamćenje

(sposobnost dugotrajnog već odavno nemamo)

I koliko istih sranja

ćemo preturiti

preko grbače

da bi shvatili

da bolujemo

od gluposti,

i da se od mačaka

razlikujemo samo po tome

što one

putem pokušaja i

pogrešaka

nauče za svagda.

Nikad u obzir nisam uzimao „Alchajmera“.