Nikad nisam mučio s pesmovanjem jer,
ko po kakvom uredu svevišnjem,
pred svaki počinak,
na um mi padne bar jedna reč
i na svaku reč bar jedna ti
s koferom punim ideja,
te mi dovoljno da znam
da ću imati pregršt slova pod tabanima, izgaženih.
"Pametni" vele nabacanih na gomilu,
a, da mene pitaju, svako bi ti po nečemu naličilo,
ako ništa drugo, bar znaš pisati ta ista slova,
nisi nema da ih ne znaš govoriti, desnoruka moja...
Ti znaš da te volim...
Ali, ne znaš da ljubav nije vojna karta
da je pred bitku premeravaš i šestariš,
da po njoj žvrljaš ne bi li više opkolila opkoljenog
(a niko ne može biti opkoljeniji više nego što već jeste)
i da nema pijuna kog kraljica tera da bude proždrt.
Što se ne možeš ustruniti da te na gitaru metnem
te da te pokidam pa da kupim novu, mekšu,
koja mi jagodice neće kameniti...
Nikad nisam umeo pisati kako te ne volim
a nisam te voleo na stotine hiljada puta i isto toliko načina.
I taj Trubadur, Narodno, treća galerija (tipično studentski)
skriveni od prevoda (ko još voli operu),
ti sva sopranasta prevodiš mi da sam tvoj
a ja začuđen s baritonom u koricama i rukom na trnu
spreman, čekam na svoj prevod.
Nismo stigli do mog dela...
Veruj mi na reč, sada, kad nas nema,
da sam ja onaj koji mora postati pesnik
makar nikad ništa dobro ne opesmio
i, ne zato što volim nego zato što ne znam drugačije.
Ako nekad prođeš pored onog našeg drvoreda
nemoj se zaustavljati.
Ubrzaj da ti što pre zapeta(ma)n postane,
i zaboravi da smo se nadmetali
ko će naći zarđaliju kovanicu i ko će pre i jače
zazviždati travkom međ palčevima zategnutom...
Ne sećaj se miholjskog leta, ni trubatog Četa Bekera,
ni stihova ispisanih na zidu domske sobe,
ni improvizovanog slanika napravljenog od ajvar-tegle,
ni knjiga na polici zbog kojih si mislila da volim čitati
(a ja ih zbog te pomisli sve poređao po veličini).
I, znaj, istina je da su pesnici najveći licemeri
ali, još jedino oni znaju da vole...
A oprosti mi jer sam onaj koji mora postati pesnik
makar nikad ništa dobro ne opesmio.