Krilat. A rat...

Jutro

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:29

 

 

Razdan.                                              

 

Od čega li sazdan

arčim, budan, san?

 

Spram prozora zgrada

nikad žalosnija.

Svega jedan stan

broji se u dom.

 

Sad prazan i on.

 

Strujate aždaje

tlom promiču tiho;

uposlene žderu

što na muku vrve.

 

Na vestima seru

o poseti Beču.

 

U golubjem parku

pticama veselje.

Jedna seda glava

boji atmosferu;

hleb prstima melje.

 

Pauza za mrve.

 

Miris prve gorke

trezvenošću kadi

mis'o na nju greje.

 

Na čelu povorke

sin i krst pod njim.

Suze tegle mladi.

 

Razleže se plač.

 

Slučajni prolaznik

cigaretu vadi.

Spušta pogled. Pali.

 

Harmonikom prosi

ciganska nejač.

 

Ogolele lipe

ponosno se prse.

 

Vetar ledno kosi.

 

A nebo...

 

A nebo se smeje.


Laž mi beše

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:24

 

 

Odmetnuta šećer-snom

lažljiva ona,

a budan, toplim šiju joj dahom.

 

Čekam na trzaj il' grč,

dok lampa stona

obraz žaranim mije joj prahom.

 

Tad, gle, nesvesna, mahom,

reče mi "volim".

Rujnog vina, trezan, zaželeh vrč.

 

P'jan da ne poverujem

nikad ne umem.

U neznanju, snu se odmetnuh svom.



U amanet

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 07:57

 

 

Ne rastoči snagu

i krvlju ne curi

da nakapaš polja

hleba budućega

kad džaba ti zemlja

krvlju natopljena

međom odvojena;

 

mržnjom zadojena

čeljad nerođena

ne išti od Boga

doživeće strašna

vojevanja mnoga

sve za "razumnoga"

nesretnog ludaka

što u službi jadnog

gospodara mraka

taštinom se diči;

kome kao lutka

pada duša svaka.

 

Na druge ne liči.

Pronađi planinu

il kasabu kakvu

ko u staroj priči.

Samo tebi lepu

samo tebi takvu.

 

Kantar sebi nađi

da valjanost meri,

kroz namete snega

probijaj se hitro,

te gaji živinu,

povrh kakvog brega

vetrenjaču skroji,

sva odživi doba.

Pred onom što voli

silan zatreperi.

Godine ne broji.

 

Tad biće ti bistro.

 

Pa umoran, krepav,

o zvona razglasi

život robovanja

tralja i lobanja

tuđeg likovanja

ozidan nam život

beživotan sitan

kobnu znal zaveštaj

svetu u amanet

nek pomisli neko

da si bio bitan.


U prolazu

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 17:22

 

 

U ćitab se cel Beograd stvori

tu slovima kraja nigde ne bi.

Cigli-moja, elegiju tebi

tad poželeh dati. Te me mori

 

za šiju ti naći prave reči;

maznu šiju sa dve sitne žile,

to prostranstvo, nežano, od svile,

što da zborim lepotom me spreči.

 

Za smaragde bronzom ivičene,

što ne truju, ko u pesmi - cele,

nemam slova. Bar još jednom strele

ti odapni nek prostrele mene

 

okom Ljerke, što ko grlo gleda.

Donju usnu sitan ućuk prati;

znam, stvarna je. I žena i mati.

Al je moja! Sutra kosa seda

 

još voleće što vreme odnese.

Jedan perčin što na nos joj slete

i oktobar kad još bio dete.

Sećaće se divne poetese.


Kad prelije

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:35

 

 

Ne vraćaj nedrima nagim

u tintaru lozu

od koje zaudaram

ni mrtav ni živ,

 

ti, što dunje nedozrele

u zrenje teraš kad zboriš

i nesan u note premećeš vešto.

Nedoljubljena, vragolasta,

oslušni pomno, dublje,

možda čuješ

kako obezglavljeni

nenadno Bogu hrle

sve u nedohvat ruku

okrvavljenih, a onih

čije su duše odavno trule,

onih što i sinom i duhom vladaju

a Ocu se mole kao da veruju,

onih što se na iskonu

i na ''koncu'' smeju,

a vragu kumuju.

 

Te u tom odzvučju

prsnuv na komade

ti poslušaj još, jer još je ostalo.

Još podosta ima od jada naslade.

 

Možda čućeš vapaj

svih oskrnavljenih

čemer-umotanih

ko u krpe plod

koje svi kurvama zovu

a s pravom li laju?

 

Kad ugledaš zgurene kosti

kako promiču pokraj tebe

osmehni im se,

možda su bezdomne i besputne,

i ko zna gde će im pepeo biti

čak i ako bezgrobne ne ostanu.

Ne deri kolena pred pitominom,

klečeći, premetnu se u zverine lako

te u netrag teraju te mreti.

U suton razum ne bacaj

neg rosnom jasnoćom

ambise premosti, bezdane odani.

U neprohod put,

u zaborav nož,

a u glavu vid

da ti srce u stenje ne ište.

 

Ti, što dunje nedozrele

u zrenje teraš kad zboriš

i nesan u note premećeš vešto

tek oslušni malo...

Kada sve zaćuti

možda čuješ nešto.

 

...I ćebetom prekrij

što mi misli muti.


Igračici

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 09:45

 

 

Okrilati potpetice

podijumsla letačice

te ohrabri ovo lice

pesnika i propalice

namignuvši okom tim,

 

da poruši sve stolice,

da ispije sve čokanje,

te da poje do zorice

za te pesme i pesmice

uz onežni gitar-štim.

 

Valovitim kukovima

zacirkusaj tu pred svima

i inatna neskromnima

ti pokaži da me ima.

A kad jutro zarosim,

 

pobegnimo na atima.

Baci trice zavidnima,

treznima i pijanima.

Men' u lice duvan dima

da m' uveriš da ne spim.


Po kom?

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 17:28

 

 

Volim što ne volim

da čitam druge pesnike...

...A ti si kriva.

Onda bi

samo neverna kopija bila

svih Emina, Jelena i Ana

i svih pesmoimenovanih žena

koje su nekad, neki,

mali il veliki pesnici

i svi oni koji su se tim imenom

nekad nazvali,

voleli.

(imenom jer "pesnik" nije epitet)

 

A, ti ne umeš sama

i nazor

biti bolje izvajana

neg moje reči

kroz koje te volim,

i vajam,

kojim te uklesujem

u stene bezvremene,

na koje poglede bacaju

samo oni kojima naličim...

Polikret ne mogu biti,

ali ne smem se usuditi

zvati te manjom Herom

od njegove...

 

...Hej,

ti,

moja kad te ljubim

i mojija kad se pravim

da te ljubiti ne želim,

reci mi,

po kom božanstvu

da te nazovem?


Liporasta (Ljiljani Marinković Sretović na zadate reči)

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 19:07

 

 

Srasloluna, asperasta, devo,

nedoraslu lipu sinoć snev'o,

te joj u snu (h)rastoglavast pev'o,

rastavljen od uma sitan ja.

 

K'o malu je odraslo odev'o

da pomisli, sanku nedorasla,

da je zrela, u damu izrasla,

raslolista gorda lipa ta.

 

No "prerasla" ona beše svako

vreme, doba, sunce proletnje,

razrastala u razmetljivicu

urastati poče naopako.

 

Još malo je stasorasta deva

likovala jer je svako sneva

Malo zatim u žbunje zarasla

drug joj osta rastogrla ševa.

 

(H)rastogrudo srce iz(k)rastala

nekad krasna lipa rastoneba.

Kad k'o pita samo reći treba

da iz sna je ona na(ra)stala.



Pesmoprozirna ispovest

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 13:57

 

 

Nikad nisam mučio s pesmovanjem jer,

ko po kakvom uredu svevišnjem,

pred svaki počinak,

na um mi padne bar jedna reč

i na svaku reč bar jedna ti

s koferom punim ideja,

te mi dovoljno da znam

da ću imati pregršt slova pod tabanima, izgaženih.

"Pametni" vele nabacanih na gomilu,

a, da mene pitaju, svako bi ti po nečemu naličilo,

ako ništa drugo, bar znaš pisati ta ista slova,

nisi nema da ih ne znaš govoriti, desnoruka moja...

Ti znaš da te volim...

Ali, ne znaš da ljubav nije vojna karta

da je pred bitku premeravaš i šestariš,

da po njoj žvrljaš ne bi li više opkolila opkoljenog

(a niko ne može biti opkoljeniji više nego što već jeste)

i da nema pijuna kog kraljica tera da bude proždrt.

Što se ne možeš ustruniti da te na gitaru metnem

te da te pokidam pa da kupim novu, mekšu,

koja mi jagodice neće kameniti...

 

Nikad nisam umeo pisati kako te ne volim

a nisam te voleo na stotine hiljada puta i isto toliko načina.

I taj Trubadur, Narodno, treća galerija (tipično studentski)

skriveni od prevoda (ko još voli operu),

ti sva sopranasta prevodiš mi da sam tvoj

a ja začuđen s baritonom u koricama i rukom na trnu

spreman, čekam na svoj prevod.

Nismo stigli do mog dela...

Veruj mi na reč, sada, kad nas nema,

da sam ja onaj koji mora postati pesnik

makar nikad ništa dobro ne opesmio

i, ne zato što volim nego zato što ne znam drugačije.

 

Ako nekad prođeš pored onog našeg drvoreda

nemoj se zaustavljati.

Ubrzaj da ti što pre zapeta(ma)n postane,

i zaboravi da smo se nadmetali

ko će naći zarđaliju kovanicu i ko će pre i jače

zazviždati travkom međ palčevima zategnutom...

Ne sećaj se miholjskog leta, ni trubatog Četa Bekera,

ni stihova ispisanih na zidu domske sobe,

ni improvizovanog slanika napravljenog od ajvar-tegle,

ni knjiga na polici zbog kojih si mislila da volim čitati

(a ja ih zbog te pomisli sve poređao po veličini).

 

I, znaj, istina je da su pesnici najveći licemeri

ali, još jedino oni znaju da vole...

A oprosti mi jer sam onaj koji mora postati pesnik

makar nikad ništa dobro ne opesmio.


Proletnja

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 02:28

 

 

Da li je nestala...?

Ili...se prerušila, samo,

u kakvo leto,

nezapamćeno,

proletnje...?

Možda u kakvu muzu,

pa je, ne vidim, eto...

Boginje ionako

nikad niko video nije.

A, Kordiljeri su reči

za njih ispisani,

i ruže samo zbog njih su stvorene...

Al', ne znaju one

gde im je crnica,

a gde im je kras,

jer, samo su cvetovi sitni...

...Čovek bi rek'o, ˝sitni˝ i ˝samo˝.

Takvo je vreme u nas...

 

Biće da sam uobrazio...

Kako je i mogla doći ovamo,

kad mene,

nenalivene,

i nazor upaljene

petrolejke,

nigde,

nikad,

nije ni bilo.

Pitam se,

kako li je,

uopšte,

gorela tamom...

Biće da mi se snilo...

 

A gde li smo se to sreli?

Ja,

plast sena

iz nužde,

krvlju, nabacan

u telo čoveka.

Razumom zadojena

poštenjačina

koja je sama sebi

pridev poštenjaka dala,

ne bi li ga pridev, bliže,

svevišnjem pod skute prišljamčio,

i ona,

na zemlji,

pod zemljom

i nad njom

najlepša žena...

Ona,

ona, koja ne ume

ni za šta reći ˝hvala˝.

Lunom razmažena,

a, toliko božanstvena,

da ni sad ne znam

koje bih joj ime,

od imena devet

Zeusovih kćeri

pre nadeno...

 

Beše li to u vozu nekom

(nalik onom iz ˝Život je lep˝)

koji na kratko stade...?

Na putovanju kom nisam

ni izvora ni konca znao...?

Možda mi maramicu, pred noge,

baci s kakvog balkona,

dok sam, hodajući,

obavijao šal

običnih,

svakodnevnih,

čemernih briga

oko,

od bremenja,

odebljale mi šije...

Ne?!

Ne...

Nije bilo tako filmski...

Pa, nje ni bilo nije.

Vidiš...lepo je sniti...

 

A pitam se,

zna li istorija,

(pored ratova,

imena i datuma)

onog što je bilo,

i onog što će biti,

u kom se dobu,

i kraj koje reke

najviše

i najlepše

sanjarilo?

Kraj koje se reke

najslađe moglo ljubiti?

Ume li to za nauk mi dati?

 

I opet mi tu...

I sve se pitam

da li je nestala...?

Ili...se prerušila, samo,

u kakvo leto,

nezapamćeno,

proletnje...


Razgovorom megdan

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 02:27

 

 

Oštricama s obe strane

ovenča se sreća svaka,

ma koliko bila laka,

osim one nenadane.

 

Ne treba li ona sjati

da jedini, ne razdvaja,

i da za života spaja

korova i bojne cvati.

 

Sve mudrosti svih junaka

male su da zemlju brane

jer uvek će da sahrane

 

stado gordijeh ludaka.

Najvjern'ja je ona žena

riječima osvojena.


(L)Judski

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 02:26

 

 

Da l' živimo il životarimo,

Jošte zelen ne umem ti reći,

čitaoče. Ali znam, o sreći,

raspukne se kad je ostvarimo.

 

Staza jedna, i sreća je jedna.

Dovoljna li za čoveka jeste

ona sama? Neg' izmišljaj ceste

i tabanaj. Sreća je uzgredna.

 

A narod je hrpa gladnih grla

što proguta šta god ko im dade.

Lakše ovci koja se otrla

 

nego da se srećom njenom "slade".

Al' čovek je čovek, kamen nije,

te potrebu ima da se "smije".


Sonet Njemu

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 02:25

 

 

O, da li je samo jedna staza prava

spram koje bi poći mog'o čovek jedan...

I ljubavi proste, ne znam da l' je vredan

taj što sudbu kroji iznad naših glava.

 

Iz sve duše želim, s iskrenošću, ludo,

niko osim mene to ne može znati,

da verujem da će bar minutu dati

na moj život, nekad, to svevišnje čudo.

 

Ja ne ištem mira, već kapljicu nade

da razbrati mogu od laži istinu,

a on ako hoće, neka mi je dade.

 

Jer bez nade mir će doći sam po sebi,

no ja neću njime a pobelim tminu.

Zašto mi je onda podario ne bi?


Skrita

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 16:11

 

 

Zatajila zakrajila

rumenijem vjetrom

opaljena

noć

 

A kreće li

kreće

da se prolije(će)

u meni

na dvije noge

bijelim ogrnuta

kob

 

Te ja za vranca

mrve ištem

a za ticu

zob

ne bi li me

onim plaštom skrila

i bila

samo onako

kako ona zna

biti mila

makar me

odvela u

grob

 

A neće

te neće

iz mene

rumenom

da bježi

neg samo leži

a meni

prevrće se

drob


Iza sna

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 07:02

 

 

Iza sna mi u javu

ostala neman

te joj pogled ne znam

a prezam li

prezam

neoprezan trezan

u čvorove svezan

 

Daj mi pod nos

miris dinje

da osvestim svesti

zapečatim škrinje

korovno rastinje

te da se rastinjam

mesečarast bos

 

Udarila zora okno

protkala se kroza san

dan il nedan

sebe ne dam

te hrlim

od potmine

a oči mi sovinje

 

Dan il nedan

sebe ne dam

nesan

trezan

a od tebe

pjan


Powered by blog.rs