Krilat. A rat...

In the mood for love

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 15:01

 

1.

 

Od samog početka

na suprotnoj si obali. 

Tamo sat glasno otkucava

i sunce ranije zalazi.

Klupe s pogledom na prošlost

jedini su beg, jedini izbor. 

Samo par mesta i par ljudi

ostaju kao dožvotan električni impuls,

sve dok zvono ne otkuca kraj.

A onda, gde?

Sebi?

Zemlji?

Kući?

 

Opet si me naterala

da pomislim da je ljubav

dečija zvečka.

 

Sve što sam do sad

iskašljao na papir, 

sve je tvoje.

 

 

2.

 

Kod tebe vreme

ne postoji.

Uvek je toplo, zar ne?

Svratila sam jedne zime.

Uskočila u prekriveni 

čamac za spasavanje

i prešla na tvoju stranu.

Niko me nije video.

Bila je noć.

--------------------------

Uspela si da se spasiš?

--------------------------

Njet...

Treba mi vremena...

-------------------------

Slomio sam sve satove.

Moraćeš nazad.

Životu.

 

 

3.

 

Ah, kakva džarmušovština.

Ko je još pokoran iz ljubavi

i poslušan iz straha,

a uman...

Sve je obrnuto.

Čudnije od raja.

Opet su napravili istinit završetak...

Bez ljudi...

A ljudi. 

 



Tišina

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:08

 

Sa tavana i ormara

prašnjavih i iscrtanih

pauk-mrežom, u tintaru

ušunjaš se kao čedo

preplašeno snom o smrti

u postelju roditeljsku.

Okovratiš, okostrukaš,

pa mi pevaš o ćutanju.

 

Ko puckavi dim cigare,

ko kad sipi po oluku,

kao vatra kada tinja,

kao kafa i novine,

kao plaža i ko Fjodor,

ko Magaza kad je fajront,

kao Šopot kad miriše,

ko kad diše, uspavana…

 

Ko te u spas nije zvao

taj zbog buke nije gin’o.

 

Laž

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:06

 

 

Znam te dobro, i dobro me znaš.

Tinjam tiho, promućurno, vešto.

Ja sam Neron, i kad želim nešto

spalim sve do temelja. Kad daš

 

pola sebe na doboš da ide,

nek pola te ostane da žanje

plod savesti – olovno kajanje

od kog će i ožiljci da bride.

 

Promuklo ćeš ponavljati reči:

„Sve je dobro dok ljudi ne vide,

sve je dobro dok me se ne stide“.

Bol od mene preteško se leči.

 

A na koncu kad ostaneš sam

i kad srce prestane da plamti,

seti me se i dobro zapamti,

znaš me dobro, i dobro te znam.


Nikad u obzir nisam uzimao „Alchajmera“.

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:01

 

 

I ovog puta

kasnim sa isporukom

protraćenih misli...

A kako su mi samo

velike izgledale.

(Kad god su me

proglasili talentom,

obavezno sam propao)

Jer nas su iz

utroba izvadili

da bi nas u

pakleni oganj bacili,

na poluostrvo

nikad uspostavljene

hijerarhije nejednakosti

drugova,

jednakih po

tradicionalno nam

usadjenom preziru

prema sebi sličnim.

Na našem poluostrvu

u modi je

život zvati kurvom

a neznanje

privilegijom;

luksuzom

moždanih konstitucija

sivih masa

glasačkih listova.

 

Koliko iščitavanja

istih istorija

garantuje

da ćemo bar

zadržati

kratkotrajno pamćenje

(sposobnost dugotrajnog već odavno nemamo)

I koliko istih sranja

ćemo preturiti

preko grbače

da bi shvatili

da bolujemo

od gluposti,

i da se od mačaka

razlikujemo samo po tome

što one

putem pokušaja i

pogrešaka

nauče za svagda.

 

Nikad u obzir nisam uzimao „Alchajmera“.


Đavolja mora

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 17:16

 

 

Ružana staza trnja,

iglana.

 

Sve kožom ubod

u um mi zri,

 

a otrov grči

jezik palacav.

 

Trzaj ludaka

što rđavo sni.

 

Znojava šija,

po čelu graške,

 

očnjaci škripe

spas promuklo.

 

Sekundara trči

unatraške.

 

Kakvo to tintaru

pohodi zlo?

 

To đavo nevina

krivca traži;

 

misli da može

na nejaka.

 

Time bi da se

okuraži,

 

al mali je đavo

spram ludaka.


Giljotina

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:37

 

 

Tintarom privid mi zri

dok spava,

košutna,

bleda.

 

Narod se skupio neki,

sve mlado i staro,

pa vrve,

kude i psuju,

kamenuju;

kezi se svaki od reda.

Kroz rešetke gledam ih kivan.

Zubima mozak mi češljaju.

Pravosveštenstvo u loži,

svaki po knjigu znanu.

Grohotnim čekaju smehom.

Čijoj li se to koži

smrt sprema u ovom danu.

 

Tintarom privid mi zri

dok spava,

košutna,

ona.

 

Sve utihnu na čas.

Prolomiše crkvena zvona.

Urlik mase pomeri zemlju,

deca počeše da vrište.

Nebo krvlju rumeni.

Čovek - maska,

samrtno crn,

uvija daske

škripave,

lomne.

Na pos'o ide.

Na gubilište.

Poklanja se

k'o da je na sceni.

 

Tintarom privid mi zri

dok spava,

košutna,

bleda.

 

Dva paora nose džak,

te meita jedva drže,

pritrča još jedan jak

da oštrica krene brže.

Na konju (i konj se kezi)

napred oficir stamen.

Tek da se izvrši čin,

iz džaka iskliznu kamen.

Zbunjene glave u trenu

posumnjaše u javu.

Pa ko je rđav toliko

da kamenu odrubi glavu.

 

Tintarom privid mi zri

dok spava,

košutna,

ona.


Taština

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:36

 

 

Pesmom jurodiv,

ponovo sam.

 

"Nevreme vreme je moje."

 

Ko mi to glasu

hrapavost skri,

ko mi u umlje prodire?

 

Ne znam joj ime.

Neman je znam.

Ko mati uspavno poje.

 

Zbori po želji.

Od jave san

duhovi taštine kroje.

 

Pesmom jurodiv,

ponovo sam.

 

"Nevreme vreme je moje."


Gotovo plavo

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:35

Starački povijen,

čovek-prut

u sobi za frtalj njega.

 

Ramena mu 

obraze šamaraju,

a oči rakijaju.

 

Čokanj i cvet tamjana.

 

Na čokanju krug.

 

(...od pruća je, kao mali, pravio lukove,

strele su bile tu samo onako)

 

Znana mu 

muzika strana

Al' tuđom ne ume da voli.

 

(klavir, truba... i skora jesen)

 

Jedno jutro

i jedna tintara

opet puna...

 

Toliko puna 

da ostane

svoja...

 

(...to je dovoljno)

 

Znajte, 

kad čovek počne

nerazumljivo da trtlja

onda, zasigurno, 

nije još poludeo.

 

...No, ima vremena.


Čvor

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:34

 

 

Svezah pamet

u nepamet.

 

Šta će ti zbrajanje

i množenje

kad dijeljenje

oduzima

i sabrano

i umnoženo.

 

U pamet

nepamet svezah

 

Ko će mu znati kraj.



Skromna

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 12:33

 

 

Carsko mi ruho okovrati,

krunu i dvore i carsku veru,

a prosjak.

 

'Arač i koga da me poji, 

galjače jutro, iz nužde boga,

a pošten.

 

Papira, nota, rakije vrč,

tebe i pero namesto vera,

a čovek.


Samoubistvo iz nehata

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 17:44

 

 

Evo opet

crnog sata…

…Gleda me

i žmiri.

 

Samoubistvo

iz nehata!

Pohode me

žbiri!

 

U potiljak

sekundara

sluh mi boli,

a dim oči.

 

Zar me voli

taj bradati,

taj što sroči

pesmu sveta?

 

Biće da se,

spram deteta,

igra s nama

ko  s lutkama.

 

Sve prstima

izlomljenim

tromo miče;

podrhtava

 

ruka moćna

bolna starca

sa prestola

nebeskoga,

 

te pokreti

nas drvenih

trzajima

pre naliče.

 

Ne jenjava

buka srama

čovečanstva.

Narod kliče!

 

Ispred hrama

međ knjigama

sveće krije

čovek prost.

 

Poklanja ih

da vernima

jeftinijim

načini post.

 

A kad ne zna

kaplju reda

svome domu

da natoči,

 

zar nas voli

taj bradati,

taj što pesmu

sveta sroči?


Tragedija u dva čina

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 06:46

 

 

Hej...

Hej ti...

Kurvo

Ženo

Svetice moja

nemoj u tintaru okorelu

jednog magarca po zanimanju

zabadati mis'o svoju

"slobodom" opaljenu,

kad znaš da joj mesto nije

tamo gde je vodiš.

Oseti okus onog vina koje smo

zatureni

na produženom domskom krevetu

(ti na ruku od mene)

'arčili pričajući gluposti

tek da razbijemo tišinu

koja nam je više govorila

neg sve priče najvećih mudraca.

 

Krvavo psihodelična svetlost lampe

koju si, nemarno,

ostavila da čuči na parketu,

iako je soba bila puna

podesnijih mesta za nju,

a nalik nekoj iz javne kuće

il stvarima neispunjene prostorije

kakvog narkomana,

vino je činila crvenijim,

a tebe

ne toliko bledom

kakva si znala biti

jutrima

kad te razdan probudi.

 

Nisam ja kriv

što mi vazda srce

namesto glave

te me, po inerciji,

vazda kroz neki zid natera.

 

Još nijednom nijedan ne sravnih sa zemljom...

 

...A kasapin, sveznajući i svemogući,

svevišnji ljubitelj pozorišnih komada,

pasivni posmatrač sa sedme galerije,

još uvek, strpljivo,

čeka treći čin.

 

Ni ovaj put ga neće biti...

Nek ostane skrštenih ruku, gord,

misleći o greškama koje su mu se potkrale

kada je stvarao nas i ljubav

sve dok opet mi ne ispadnemo krivci.

Neću mu to priuštiti.

To je licemerje.

 

I oprosti mi što te nakon ove

nikad više u sećanje neću dozvati.


Jorgovanom obeharaj dane

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:37

 

 

Svih ljubavi prošlih znao kraja.

Novim znam ga.

Nad glavom mi tvoja ko oreol.

 

Donjom usnom pesmi obraz levi,

gornjom čelo,

da mi mreti ko spavati stane.

 

Oči gladne krvlju natapane

ne zaslepi.

Ne zagledaj u obrise raja.

 

Prolećima, svo trnje, sve grehe

otpozdravi,

prošle žene mirisima leta.

 

Sve buduće pevanjima seta

opapiri.

A sadašnje do kosti odživi.

 

Donjom usnom pesmi obraz levi,

gornjom čelo,

da mi mreti ko spavati stane.

 

Jorgovanom obeharaj dane.


Za mene si bezgrešna

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:28

 

 

Upakovan u najotmenije,

što babo reko ''za svadbe i sa'rane'', odelo,

iz ko zna čijeg otomana poteklo,

ni lud ni srećan,

idem se sresti sa tobom

koja me po stoti put neizmerno voliš.

 

A nikad nisi marila.

 

Uvek bi u pogrešno vreme

zapampurila do pola

ispijenu flašu vina,

najslađeg od svih koja su ti

usne krvavila.

 

Belasavo, nedoljubljeno grlo,

stihom na te proćerdavam vek

i još nigde me u tebi.

 

Nedotruo, ni danas ne znam

za šta da te vežem do za sebe, sobom.

 

A nikad nisi marila.

 

Ni onda kad smo zaboravili na kišobran

i smočeni do kostiju

defilovali, raznoseći kišu po trotoarima

pustih trgova;

Ni onda kad si izigravala opijenu kurvu

gradske krvi,

nedodirljivu, skrojenu samo za prinčeve

na belim konjima,

(a tad se nije znalo ko je osedlaniji,

da l' princ il' konj);

Ni sad kad ti prosipam sve pred tabane

pjan tobom,

nalik šizofreničaru koji ne postavlja pitanje

istinitosti sopstvene priče,

romantiku tragičnog kraja...

 

A nikad nisi marila...

 

No, ima nas još.

Za mene si bezgrešna.

 

Mariti nije lako...


Ne o psima

Poetko ćoše... — Autor hartofilax @ 20:10

 

 

Ozaren vrlinom, a iznutra zver

ište sve što vidi. Pa besciljno tako

tumara po tmini, rastržući lako

svaku kost što nađe, izgladneo ker.

 

Naslućuje propast, al' slab da razume

iako mu umlje ko balgoslov dato,

ne uspeva jadan. No gde celo jato

tamo i on leti. Zaboravlja šume,

 

razlistale grane i miholjska leta,

aprile, septembre, lica i imena,

i oči i usne svih ljubljenih žena,

 

zaboravlja strašnu istoriju sveta.

Čovečanstvo gordo, duši nek mi ide,

premalo je onih koji te se stide.

 


1 2 3  Sledeći»

Powered by blog.rs